„Kad bih najzad mogao da kažem šta se krije u meni./ Da viknem: ljudi, lagao sam vas,/ Govoreći da toga nema u meni,/ A to je tamo stalno, danju i noću. (...) To je slično misli beskućnika kada ide po ledenom,/ stranom gradu./ I slično je trenutku kad opkoljeni Jevrejin vidi/ teške šlemove nemačkih žandarma kako se primiču./ To je kao kad kraljev sin polazi u grad i vidi/ pravi svet: bedu, bolest, starenje i smrt./ To se može takođe uporediti sa ukočenim licem/ nekoga, ko je shvatio da je napušten zauvek./ Ili sa rečima lekara o neopozivoj presudi./ Jer to znači nailaženje na kameni zid i shvatanje/ da taj zid neće ustuknuti ni pred kojim našim molbama.“ (Česlav Miloš: odlomak iz pjesme „To“)
Rano jutros, kameni zid nije ustuknuo... Sve nas, koji smo se već duže vrijeme nadali da je to bolest koja mora biti prevladana i koja će biti prevladana, porazila je danas vijest o smrti Nedžada Fejzića... Odlazi čovjek, jedan od rijetkih (tako rijetkih!) među svima nama, za kog se može reći da je ovoj sredini i ovome dobu nudio i davao više od onog što je, nažalost, bilo i ostalo mjera njihove (ne)ostvarenosti... Čovjek, koji je to bio tamo, tada i tako gdje se, kad se i kako se jedino i može biti čovjek: unutra, u sebi, a otvoren svojim čovještvom prema ljudstvu u drugome (što je značilo i biti zatvoren, zaključan prema svim oblicima isijavanja negativne energije); u osjećanju mjere i u taktičnosti sa kojima je stvari postavljao na svoja mjesta, i onda kad se činilo da je to teško ili nemoguće uraditi; u moralnom i estetskom osjećanju, koji su kod njega, kao kod pravog intelektualca, bili nerazdvojno povezani sa znanjem i iskustvom (kao što je Istina nedjeljivo povezana i spregnuta sa Dobrim i sa Lijepim); u neobuzdanoj, uvijek mladalačkoj žudnji za životom i za svim njegovim izvornim vrijednostima, darovima i blagodatima (uz koje je znao ostajati i onda kad su većinu ljudi oko njega pojedinačni interesi, ograničenja ili ambicije, predrasude ili strahovi usmjeravali na drugu stranu, ka sivilu i automatizmu takozvane svakodnevnice); u blještavilu duha, koji je u kritičkim i humornim otklonima umio zauzeti produktivan i aktivan stav prema svim vidovima gluposti, nepravde, praznine, ideološke zastranjenosti (čak i onda kad se činila nemogućom i nedjelotvornom bilo kakva borba protiv njih)...
Ličnom privilegijom i darom sudbine smatram to što sam imao priliku biti mu blizak drug i što sam, i u svom socijalnom položaju, statusu i postojanju imao, onda kad je to bilo najpotrebnije, njegovo razumijevanje, njegovu podršku, pa i nesebičnu pomoć... Istančanost njegove duše i njegovog duha najrjeđe su vrste vrijednosti – kojima ni taj tvrdi kameni zid smrti ne može ništa: ostaće da žive u njegovim najbližima, u drugovima, kolegama, prijateljima, učenicima, saradnicima – i to upravo s onom jedinstvenom frekvencijom na kojoj je zračila njegova ličnost. Rahmet mu i pokoj mu lijepoj duši!
Željko Grahovac