PRVIJENAC „ISTINA PRED VRATIMA SMRTI“, MEHMEDA POJSKIĆA U MUZEJU
Roman Mehmeda Pojskića promovirali su magistra Emina Selimović i književnik Adnadin Jašarević.
Autor je ispisao romaneskno svjedočenje o stradanju Hivzije Begovića, kroz logore, počev od Jasenovca, pa do zeničke kaznione, te je istakao kako je njegov junak simbol svih ljudi koji su patili u logorima, bilo gdje u svijetu.
Adnadin Jašarević je smjestio autorov roman u širi kontekst svjetske literature, potom domaće, istakavši vezu između Imamovićevog romana „Granit“ sa Pojskićevim romanom. Takođe je itsakao da književnici koji se bave temama ove vrste čuvaju emotivno sjećanje na najstrašnije zločine nad čovjekom.
Emina Selimović je govorila o nekoliko književnih teorija koje dopuštaju čitanje romana. Teorije koje se istiću u prvi plan su postkolonijalna kritika i ratno pismo, te poetika svjedočenja. Sa aspketa postkolonijalne kritike roman „Istina pred vratima smrti“ nam ukazuje i pokazuje kako je Bosna sa svojim prirodnim resursima, kroz historiju, bila zanimljiv prostor za sve kolonizatore. Na postkolonijalnu kritiku možemo nadovezati i ratno pismo i poetiku svjedočenja jer roman u okviru ratnog pisma, koristi poetiku svjedočenja kao podlogu za istraživanje samih mogućnosti romana. Tako da “Istina pred vratima smrti” funkcionira i kao porodična hronika, i kao filozofski traktat, i kao dnevnik opsade, i kao analiza političkih i ideoloških nakaznosti koje su dovele do rata, pri čemu se neprestance razgrađuju sve vrste metanaracija za račun niza priča koje zastupaju govor o historiji odzdo, dakle, iz pozicije malog, običnog čovjeka koja je nepomirljivo suprotstavljena jeziku institucije moći.